Stogodišnji hrvatsko – osmanski rat. Početak obilježava poraz na Krbavskom polju 1493. godine, a kraj, pobjeda kršćanske vojske kod Siska 1593. godine.
Stogodišnji hrvatsko – osmanski rat.
Početak obilježava poraz na Krbavskom polju 1493. godine,
a kraj, pobjeda kršćanske vojske kod Siska 1593. godine.
U tom periodu se Hrvatsko Kraljevstvo stalno borilo, branilo i napadalo, kako bi preživjelo sva iskušenja osmanlijskih napada.
S razlogom se naglašava, kako je Hrvatska svedena na „ostatak ostataka“ nekad moćnog kraljevstva.
U tom razdoblju Hrvatska je doživjela mnoge poraze, ali i pojedine pobjede.
Obrana je postojala na liniji: Senj, Brinje, Brlog, Otočac, Dabar, Jesenica Lička, Slunj, Drežnik na Korani, Izačić, Tržac, Bihać, Ripač, Sokolac, Brekovica, Ostrožac, Toplički Turanj, Cazin, Stijena, Krupa, Bužim, Gvozdansko, Zrin, Hrastovica, Vinodol, Blinja, Hrastilnica, Ivanić, Kloštar, Sveti Križ, Bosiljevo kod Čazme, Čazma, Cirkvena, Križevci, Topolovac, Sveti Domainkuš, Prodavić, Đurđevac, Koprivnica, Varaždin.
Veći dio vojnih utvrda na toj liniji je bio zapušten, bile su slabo branjene, pa je bilo pitanje vremena kada će ih osmanlije osvojiti. Ako je pala jedna utvrda, velika vjerojatnost je bila da će u idućem periodu pasti i ona do nje.
Kao primjer se može istaknuti, da je 1552. godine jedan manji dio osmanlijske vojske prošao pokraj utvrda u sjeveroistočnom dijelu Hrvatske granice, prošavši uz Ivanić sve do Varaždina, pa čak i do kranjskih dijelova. Utvrdu Ivanić nisu nikada osvojili. Uz put su palili i pljačkali sve na što su naišli.
Početkom kolovoza 1563. godine je Vojno povjerenstvo, imenovano od strane Ferdinanda I. provjeravalo stanje tih obrambenih utvrda, te je nakon provjere zaključilo da je upravo granica na području biskupskih posjeda od Kloštra do Dubrave, te sve do Čazme, najslabije utvrđena i branjena.
1562. godine je dogovoren mir između cara Ferdinanda I. i sultana Sulejmana I. Veličanstvenog, pa je u tom mirnom periodu bilo ponešto vremena da se vojne utvrde obnove i pripreme za buduće ratno razdoblje.
Na žalost, 1564. godine umire car Ferdinand I., a njegovu stolicu preuzima njegov sin car Maksimilijan II.
U Carigradu su tada zaključili, da prije sklopljeni mir sa Ferdinandom I. njih više ne obvezuje.
Činjenica je da je Sulejman Veličanstveni odmah čestitao Maksimilijanu na preuzimanju carstva. Isto tako ga je sultan podsjetio da mu duguje 60.000 forinti, za protekle dvije godine, te da je spreman obnoviti mir za idućih šest godina, pod istim uvjetima.
Car Maksimilijan II. je u Beču okupio ugledne velikaše, kako bi se dogovorili, trebaju li i dalje prihvatiti mir, ili krenuti u novi rat.
Većina prisutnih je bila za mir, u nakani da prihvati uvjete Sulejmana Veličanstvenog.
Među one koji su zagovarali rat, nalazio se i bivši hrvatski ban, a tada kapetan utvrde Siget, Nikola Šubić Zrinski. Zrinski je smatrao, da je ovo dobra prigoda da se u ratu vrati dio izgubljenog teritorija.
1553. godine je uspješno obranjena utvrda Veliki Kalnik.
Kraljevska hrvatska vojska tada niže nekoliko značajnih pobjeda nad osmanlijama.
Pobjedu je hrvatska strana odnijela kod Svete Jelene u blizini Rakovca 1557. godine.
Zatim pobjeda kod Slatine 1562. godine.
Jedino je u osmanske ruke pala Kostajnica, i to zbog izdaje iz svojih redova.
Brzo zaključivanje novog mira spriječeno je ratnim pohodom erdeljskog vojvode Ivana Žigmunda Zapolje, koji je kao saveznik osmanlija, ali na svoju ruku, zauzeo gradove Satu Mare i Baia Mare u sjevernoj Ugarskoj.
U takvoj situaciji, car Maksimilijan je odmah naredio protunapad, kako bi se ti gradovi oslobodili.
U isto vrijeme, to jest na početku 1565. godine, car je uputio svog poslanika u Carigrad, kako bi dogovorio sklapanje novog mira.
Kraljevska vojska je nizala uspjehe oslobađanja gradova od osmanlija, te su tako osvojeni značajni gradovi Tokaj i Szerencs.
Sultan Sulejman II. je za ta osvajanja saznao tek kasnije, kad su njegov poslanik i carski poslanik već bili na putu za Beč.
Sulejman je bio izrazito ogorčen i ljut, tako da je zatražio brzi povratak poslanika sa puta za Beč, natrag u Carigrad, što su ovi i učinili.
Uz to, Sulejman je upozorio bečkog cara da neće potpisivati nikakav mira, dok mu se ne vrate osvojeni gradovi.
Budući da je granica Vojne krajine bila vrlo dugačka, osmanlije su povremeno prodirale sa manjim skupinama iza te crte, te harali i pljačkali lokalno stanovništvo.
Kraljevskim snagama je bilo teško braniti cijelu granicu, pa su osmanlije to vješto koristile.
U to vrijeme Osmansko carstvo je bilo na vrhuncu svoje moći.
Na granici s Bosnom, 4. lipnja 1565. godine je otvoreno novo ratno žarište.
Bosanski je sandžak – beg Mustafa Sokolović napao hrvatsku utvrdu Krupu.
Odnos snaga je bio nejednak.
Krupu je branilo svega 28 hrvatskih branitelja, pod zapovjedništvom vojvode Matije Bakića, dok je vojska Mustafe Sokolovića na početku brojala 4000 vojnika, koja je kasnije narasla na 20 000 osmanlija.
Tri tjedna su branitelji Kupe uspjeli odolijevati osmanlijskim napadima, sve do 23. lipnja , kad su doživjeli poraz.
Zapovjednik Matija Bakić je sa šest svojih boraca uspio probiti neprijateljske snage, te se probio prema Uni.
Na žalost, vojvoda Matija Bekić se utopio u Uni, kao i četiri branitelja. Preživjela su samo dva.
U isto vrijeme dok je trajala opsada Kupe, na lijevoj strani Une nalazila se kršćanska vojska od nekih 7000 vojnika.
Zapovjednik je bio general Herbard VIII. Auersperg.
Na žalost, on je procijenio da se ne ide u pomoć braniteljima Krupe, već je krenuo prema Ostrošcu, kako bi mogao braniti Bihać.
General je smatrao da će osmanlije odmah nakon pada Krupe, krenuti prema Bihaću.
Također je važno spomenuti, da je i hrvatski ban Petar II. Erdody, koji se nalazio pod zapovjedništvo generala Auersperga, istoga nagovarao da krenu u pomoć braniteljima Krupe, ali bez uspjeha.
Nakon tih događanja ban Petar II. Erdody odlazi u Zagreb, gdje je 25. srpnja 1565. sazvano zasjedanje Hrvatskog sabora.
Ban Petar Erdody je oštro govorio o tome, da ga je ipak trebalo poslušati, i krenuti u rat protiv osmanlija.
Tako je Sabor zaključio da „svi staleži i redovi na prvu zapovijed gospodina bana pod prijetnjom kazne moraju ustat kako protiv Turaka tako i protiv drugih odmetnika“.
Pozvano je sve hrvatsko plemstvo na oružje.
Okupljena je vojska od 1000 konjanika i 4000 pješaka.
Nakana je bila provaliti u osmanske krajeve između Stupančice, Velike i Moslavine prema Pakracu.
Uz bana Petra bili su tu i drugi hrabri ratnici.
Banov šogor Ivan Alapić, Ivan Gyulay, braća Šimun i Matija Keglević.
U to isto vrijeme, kad na vojni pohod kreće ban Petar, kreće i beg Mustafa Sokolović. Ipak je Mustafa odlučio da ne napada Bihać, već je krenuo na Križevce.
Okupio je vojsku od 10 000 vojnika.
Prešao je rijeku Savu, te nastavio put uz Lonju i Glogovnicu.
Banova vojska se kretala prema jugoistoku, a begova prema sjeveroistoku.
Bilo je neizbježno da se te dvije vojske moraju negdje susresti.
Bitka se dogodila kod sela Obeda, u ponedjeljak, 10. rujna 1565. godine.
O toj bitci za sada nemamo puno podataka. Oni su šturi i malobrojni.
Znademo da je hrvatska kraljevska vojska, predvođena banom Petrom II. Erdodyem, u kratkom i snažnom obračunu, pobijedila tri puta brojnijeg neprijatelja, i natjerala ga u bijeg.
Pisani izvori o bitci kod Obeda su isto tako malobrojni.
Hrvatski ljetopisac Antun Vramec piše da hrvatski ban „s malimi ali dobrimi vitezmi 27 000 Turaka pobi“.
Drugi pisani izvor je onaj ugarskog biskupa Forgacha, koji stiče da je ban razbio „bosanskog pašu i njegovih 18 000 konjanika“.
Mletački poslanik na Bečkom dvoru Contarini bilježi, da je ban Petar Erdody „udario na pašu bosanskoga i njegovih 12 000 konjanika, ubivši preo 2000 Turaka i zarobivši mnogo njih“.
Naposljetku, hrvatsko-ugarski povjesničar Istvanffy je napisao, da je hrvatski ban „nahrupio na Turke o podne kad su baš blagovali, tako da su Turci zatečeni nagnuli u bijeg prije nego što je i došlo do pravoga kreševa“.
Na istraživačima povijesti tek ostaje dalje pronalaziti nove činjenice, i utvrditi pravu istinu.
Kao nagradu za tu sjajnu pobjedu hrvatske vojske nad Turcima, car Maksimilijan II. je hrvatskom banu Petru II. Erdodyju podario grofovsku čast.
Po običaju, turski zapovjednici koji su izgubili bitku na bojnom polju, morali su biti ubijeni, i to davljenjem.
Takvu sudbinu je izbjegao Mustafa Sokolović, jer je krajem lipnja 1565. godine velikim vezirom postao njegov bratić Mehmet – paša Sokolović.
Mustafa Sokolović je uoči opsade Sigeta 1566. godine imenovan pašom Budima, i na toj dužnosti je ostao punih 14 godina.
1578. godine je nasilnom smrću umro Mustafa Sokolović, a Mehmet – paša Sokolović godinu dana kasnije.
Ban Petar II. Erdody je umro 1567. godine.
Njegov sin Tomo II. Erdody, krenuo je stopama oca. Kao hrvatski ban i vrhovni zapovjednik kršćanske vojske porazio je tursku vosku 1593. godine kod Siska.
Pobjedom hrvatske vojske kod Siska, završio je stogodišnji hrvatsko – turski rat.
Božidar Balenović