Nekad u Slavonskom Brodu, blagdan svete Kate, bijaše veliki blagdan.
U rangu sa Marinjem. Recimo ….
Imena Kata, Katica , nosile su mnoge slavonske žene, majke, bake, prabake.
Pa tako i moje.
Moja mama, i baka.
Katica i Kata.
Bijaše to godina gospodnjih šezdesetih i sedamdesetih, prošlog stoljeća.
Znalo se kad je Katarinje.
Na čošku brodskog Korza, ulazu u Omladinsku ulicu, za blagdan svete Kate bila su postavljena bar dva prodajna štanda.
Ukrasne figurice, umjetno cvijeće, slikice svete Kate ….. za svakoga ponešto.
Budući da sam imao dvije Kate u užoj familiji, morao sam kupiti i dva mala poklona.
Klinac, osnovna škola, novaca niotkud.
Ali, za Katu sam štedio. Možda više nego i za sam Božić.
Najviše su mi se sviđale male fugurice u vodi, kroz koje je padao snijeg.
Sviđalo se meni, a još više mojoj Katici i Kati.
Poseban je to dan bio. Blagdan.
Pučki blagdan.
Nakon završetka škole, obavezno na Misu u veliki samostan.
Franjevački.
Bilo je svečano. Ja sam ministrirao, pater Radoslav je služio Misu, a stari pater Valentin ispovjedao.
I propovjed je bila prigodna. Za našu sveticu Katu, za sve naše Katice i Katarine.
Čak sam, kao i obično, dobio na poklon mali kolač od patera Valentina, koje su ispekle vrijedne ruke samostanskih sestara.
A nakon toga put kući.
U mali stan u potkrovlju.
Preko brodskog Korza, do Trga pobjede. Broj 7.
U kojemu je bilo svega. I radosti , i smijeha, i vike, i buke, i svečane večere za svetu Katu, i malo domaćeg vina, i poneka kuhana rakija na starom šporetu, i svega onoga što nam danas možda nedostaje.
To je bilo brodsko Katarinje.
Za sve ispačene i vrijedne Kate, Katice, Katarine
Božidar Balenović